Budućnost hrvatskog školstva
Prije nekoliko dana Apple, svemoćni informatički, lifestyle diktatorski, div objavio je skup alata potrebnih da se zamjeni standardni udžbenik. Iako se iz njihove kampanje očito vidi da su orijentirani samo na američko tržište ništa nas ne sprječava da pogledamo u budućnost i da vidimo da li ima i približne šanse da se takvo nešto kod nas dogodi u ovom desetljeću (2010. – 2020.).
Iako je vrijeme relativan pojam, i to pogotovo u tehnici, činjenično stanje je da su mladi i više nego spremni prihvatiti nove tehnologije u svim aspektima života, pa tako i u školovanju. Što naravno nije loše već sasvim pohvalno. Ono što bi mogli misliti, tj. tvrditi da nam sada predstavlja problem je činjenica da stariji ljudi nisu jednako toliko spremni prihvatiti toliko radikalne promjene. A pogotovo u takvom opsegu, zamjena knjiga sa električnim uređajem, zamjena bilježnica istim, i možda čak i izbacivanje testova. A da o korištenju interneta ne govorimo, počevši od standardne primjedbe da učeniku internet koristi samo za zabavu i da je kontraproduktivan.
Ali ako pogledamo što se danas događa u školama možemo biti veoma optimistični. U srednje škole, ali vjerujem i u osnovne škole, uveden je sistem da svaka učionica ima barem jedno računalo, projektor i platno. Računala su opremljena Microsoft Office paketom i pristupom na internet. Kako su računala uvedena tako je veliki broj, ako ne i 100%, prihvatilo relativno novi način podučavanja. Vrlo brzo su i oni staromodni profesori primijetili činjenicu da je veoma lako napraviti prezentaciju i prikazati je pred svim učenicima. To eliminira ponovno ispisivanje istih činjenica svim razredima kojem jedan profesor predaje. Također internet im je omogućio pristup multimedijalnim izvorima kao što su YouTube, Google i Wikipedija. Dakle – ploča je zamijenjena.
Usprkos svim tim izvorima i načinima i dalje postavljam pitanje da li je naše školstvo spremno na takav invazivan način zamjene staromodnih načina? Pogledajmo samo na primjeru e-imenika koji je uveden u mali broj osnovnih i srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Naime iako je očekivano da takav način upisivanja ocjena bude prigrljen od strane ovih istih profesora događa se da je on kritiziran. Mi još uvijek živimo u relativno birokratskom društvu, koje preferira “riječ na papiru”, tj. “crno na bijelo”. U to korist tom argumentu također možemo dodati i činjenicu javne nabave, koja nije baš reprezentativna složiti će te se sa mnom. Tako je naprimjer (bar iz mog gledišta) favoriziran iPad nad ostalim tablet platformama i uređajima. Što nije nužno i loša stvar, ali ipak iPad ima svoju nemalu cijenu.
Ako pak spomenemo roditeljima da trebaju svom djetetu kupiti iPad kako bi ono moglo pratiti nastavu, te da bi uz to trebali kupiti i knjige (jer sumnjam da su naši izdavači spremni poklanjati e-knjige) ovaj način učenja dolazi do velikog zida. Naime možda jedna prosječna hrvatska obitelj može si priuštiti jedan takav uređaj u kućanstvu ali što ako imamo po nekoliko djece, što nije toliko neuobičajeno.
Svakako to se može razriješiti raznim subvencijama, ili čak se može ići u toliku krajnost da je iPad u vlasništvu škole. Naravno da postoji mali milijun ideja, ali opet postoji toliko zavisnosti koje je potrebno zadovoljiti da se može otići ovoliko daleko da smatram da bi našem školstvu i sistemu općenito trebalo nekoliko desetaka godina da sustigne ono što se događa primjerice u Sjedinjenim Državama ili Japanu.
nedeljko
Ne možemo generalizirati ono što postoji u nekim školima, pa reći da postoji u svima! Ovo jednostavno nije istina. Znam za veliki broj škola u našoj županiji, među kojima je i naša, gdje toga nema. Opasno je shvaćati RH samo kao Zagreb. Iako smo mali, razlike su velike. Zaključak: Računalo, projektor i zastor ne postoje u svim učionicama svih škola!
E-imenike, naravno, podržavam, ali treba odrediti prioritete. Postoje škole koje imaju jedva jednu specijaliziranu učionicu sa desetak godina starim računalima. Opremanje tih škola trebalo bi biti prioritet. Kada podjednake uvjete ostvarimo svim učenicima u svim školama, a JAKOOO smo daleko od toga, onda ću biti prvi koji ću podržati e-imenik. Za sada NE.
Andrei Zvonimir Crnković
Prije svega hvala na komentaru i iskustvu iz prve ruke.
Priznajem da sam se malo zaletio sa činjenicama i generalizirao. Dakako da je prioritetno opremiti sve škole nekakvim standardom pa tek onda ići u financijske izdatke kao što su e-imenici i e-udžbenici.